Shugyo

Različiti aspekti nanbudoa mogu se integrirati u svakodnevne aktivnosti. Valja imati na umu da je nanbudo, prije svega, japanski budo, da povlači svoje korijene iz tradicionalnih japanskih somatskih praksi. U tom smislu, nanbudo je i način mirnog razrješavanja konflikta i oblik komunikacije, posve prilagođen modernom čovjeku, njegovim životnim navikama, svakodnevnim potrebama, problemima koji iskrsavaju i sl.

Iako su u zadnjih nekoliko desetljeća izgubile na popularnosti, dalekoistočne su borilačke i terapeutske vještine i danas poprilično rasprostranjene u zapadnim društvima. Od tog pada popularnosti nije izuzeto ni japansko društvo koje pomalo gubi interes kako za moderne tako i za drevne borilačke vještine (koryu bujutsu i budo). Jedan je od razloga vjerojatno i taj da ih se danas smatra suviše složenim, a prati ih i svojevrsna aura ezoterije, odnosno misticizma, koji teško biva prihvaćen, kako u posve globaliziranom svijetu tako i u suvremenom Japanu.

Nakon što su 1952. američke snage napustile japansko tlo, mnoge su borilačke vještine, primjerice, odmah uključene u obrazovni sustav, kako u Japanu tako i u drugim zapadnim zemljama, poput Australije ili Amerike, bilo zbog pedagoških vrijednosti koje promoviraju ili zbog raskošnog kulturnog kapitala, značajne uloge koju su imale u očuvanju nacionalne baštine, lokalne kulture. Borilačke i terapeutske vještine starog Japana su s vremenom doživjele preobražaj, prilagodivši se, uglavnom, zapadnjačkom poimanju sporta ili pak industriji zabave. Prije otprilike pola stoljeća mnoge somatske prakse japanskog budoa, poput judoa, kendoa, karatedoa, a kasnije i kyudoa, sumoa i aikidoa, postaju članice olimpijske obitelji natjecateljskih sportova. Godine 1977, trideset godina nakon što su savezničke snage SAD-a nametnule zabranu prakticiranja budoa, devet najsnažnijih (nacionalnih) saveza japanskih borilačkih vještina odlučuju osnovati Nippon Budo Kyogikai, s ciljem očuvanja budoa kao konstitutivnog dijela japanske kulturne baštine.

Japanski pojam jutsu odnosi se upravo na takvu, somatsko-kinestetički ritualiziranu i krajnje učinkovitu upotrebu tehnike, na koju se u feudalnom Japanu moglo računati u kontekstu preživljavanja na bojnom polju, u prijetećem ratničkom okruženju, bilo kroz tehnike upotrebe koplja, sablje, vještine plivanja, borbenih taktika ili pak strateških postupaka. Jigoro Kano ističe, komentirajući pritom jutsu, da nisu sve tradicionalne metode treninga vrijedne pažnje, ali da bi, uz neke modifikacije, somatski trening japanskog budoa mogao itekako postati učinkovito sredstvo za razvoj pojedinčeva intelekta, fizičke spreme i morala.

Ritualno-formaliziran sustav japanskog budoa može se stoga definirati na sljedeći način: prvo, kao sustav kompleksnih struktura kretanja i nekonvencionalnih, dehabitualiziranih fizičkih praksi; drugo, kao sustav pokreta duboko ukorijenjen u japanskoj kulturi, kroz norme, konvencije, običaje ili "tjelesne tehnike" koje su zajedničke, primjerice, plesnim formama, ceremoniji čaja, kaligrafiji, kabukiju i no-kazalištu; i treće, kao strukture kretanja koje su konvencionalne, standardizirane, a uvijek podrazumijevaju unaprijed oblikovane tehnike i posebne vještine koje se prenose nasljeđivanjem (iemoto).

Koncepcija prema kojoj se ljudsko tijelo može oblikovati i preoblikovati vještinom ili tehnikom, naime, od središnje je važnosti za sve japanske somatske prakse. Kao što se nerijetko ističe, precizno oponašanje i ponavljanje zadanih obrazaca djelovanja, koje pokazuju učitelji, metoda je učenja u svim tradicionalnim japanskim izvedbenim umijećima te poželjan model prilagodbe u japanskoj kulturi uopće. Učitelji se uglavnom oslanjaju na neverbalni i kinetički model treninga. U tome smislu valjalo bi tumačiti važnost formalnog učenja, kata geiko, u svim japanskim izvedbenim praksama. Ponavljanje točno predodređene strukture pokreta, točno pokazanog niza, ne vodi samo usavršavanju i nekom obliku "tehničke čistoće", nego naprotiv, uvjetuje i dubinske promjene u vlastitoj koncepciji tijela (body-self ili body-image).

Vidljivo je da je većina takvih sustava duboko inkorporirana u šire sustave japanskih borilačkih ili terapeutskih vještina, ponajviše svojom terapeutskom komponentom i nekim oblikom "odnosa prema sebi", koji se u tradicionalnom Japanu najčešće nazivao shugyo. Uistinu, svi poznati oblici japanskog budoa posjeduju neki visoko strukturiran, katkad i ritualiziran, nerijetko koreografiran sustav vježbi, koji se najčešće izvodi na početku ili na završetku treninga. Nadalje, sustavi su takvih vježbi, koliko god borilačke vještine bile različite, gotovo uvijek slični ili, drugim riječima, vjerojatno posjeduju neko zajedničko porijeklo. Kao što bi korijene modernih japanskih borilačkih vještina trebalo potražiti u koryu budou, tako i značenje spomenutih psihofizičkih formi treninga valja tražiti u sofisticiranim vježbama koje su postojale u tradicionalnim japanskim borilačkim vještinama. Neke su od tih tjelovježbenih formi povezane s indijskom, kineskom ili japanskom medicinom, druge pak s različitim oblicima asketsko-meditativnih, čak i religijskih praksi.

U terminologiji japanskog budoa shugyo je upravo to, neki oblik naglog ispadanja iz trivijalno strukturiranog kontinuuma, gdje postoje imanentna i gotovo utopijska pravila, neko prostorno jedinstvo (dojo ili laboratorij), specifičan snop odnosa i sl. Shugyo je neka imanentna vita contemplativa i neka asketska enklava privatnog, intimnog samorazvoja. Unifikacija takve prirodne vitalnosti i psihofizičke ravnoteže jedan je od glavnih ciljeva svih istočnjačkih asketskih i kultivacijskih praksi. U japanskoj tradiciji to se, pak, naziva shugyo, shugendo i kaihogyo, dok se tapas, ezoterijski oblici isposništva u indijskoj kulturi, u Japanu uvijek predočuju kao kugyo. Sam koncept gyo, iako je teško prevodiv, podrazumijeva kultivaciju i, doslovnije, oranje njive, usko povezano s asketskim treningom jednog i jedinstvenog duha i tijela. Taj se tip treninga, naslijeđen iz budističke prakse, redovito upotrebljava ili u smislu dugotrajne sjedeće meditacije (joza zanmai) ili u smislu meditacije u kontinuiranom hodanju (jogyo zanmai).

Ezoterijski budizam smatrao je da se dubokom meditacijom dopire do triju misterija (sanmitsu) – tijela (shin), koje je organsko i prolazno, usta (ki), koja su vrata u osjećaje, i intencije (i). Dvaki od tih elemenata ima svoj fizički ili somatski aspekt, u različitim meditativnim položajima, vokalnim izražajima i psihosomatskim aspektima meditacije. Specifičnost je svih gyo-praksi, nadalje, formalni ustroj, repetitivnost i mantrički sustav vokalizacije, poput nanatsu no chikara sustava u nanbudou ili misogija. Paradoks tog sustava nalazi se u činjenici da i kontinuirano sjedenje, mirnoća, i kontinuirano hodanje i dinamičke prakse, istodobno, vode prema istom cilju, sjedinjenju uma i tijela, pri čemu um ostaje nepokretan. Bez slika, misli, predodžbi, čini se, um se ne može pomaknuti i ostavlja tako prostor istinskoj percepciji. Različite strategije prodiranja u vlastitu unutrašnjost, stoga, u japanskim su praksama psihofizičkog treninga oblikovale i različita učenja, primjerice ono o sjedinjenju uma i tijela (shinshin ichinyo), o njihovoj međusobnoj kristalizaciji (shinshin gyonen) i, naposljetku, o njihovu posvemašnjem odbacivanju (shinjin datsuraku). Zajednička je zadaća svakog od njih, ponajprije, uvesti vježbača u stanje apsolutne ljepote, otjelovljene prirodnosti ili estetskog ideala (yugen).