Sankukai

Sankukai se često definira kao stil karatea utemeljen na shitoryu karateu. To je prvi stil koji je osnovao Yoshinao Nanbu, u to vrijeme još uvijek mladi karateka. Tijekom 1970-ih sankukai je još uvijek bio mlad, brz stil, svjestan svojih tradicionalnih korijena, i u Nahate i Shurite stilovima. Međutim, uključivao je već i moderno razmišljanje, kroz shukokai, sustav znanstvene analize Chojira Tanija i razvoj brzine i snage u tehnici, zajedno s Nanbuovom stručnošću u aikidou, judou i tradicionalnom kobudou. Chojiro Tani, tvorac Tani-ha shitoryu karatea ili shukokaija, koji je gotovo postao ogranak shitoryua, trenirao je kod Kenwe Mabunija, koji je stvorio shitoryu preoblikujući neke tehnike iz gojuryua. Shukokai i kasnije sankukai kao stilovi, dakle, dolaze od Shitoryua i gojuryua. Dvije glavne značajke koje su tipizirale Sankukai i razlikovale ga od ostalih stilova karatea bile su: naglasak na tehnikama izbjegavanja (tenshin) i kružnim pokretima (kaiten). To je vidljivo i na Nanbuovom sankukai amblemu s tri kruga (Sunce, Mjesec, Zemlja) poredana pod kutom od 45 stupnjeva, što je tipičan kut za ovaj stil karatea izbjegavanja. Dok su drugi stilovi koristili tehnike kretanja (tai sabaki) i kružne napade, sankukai se razlikuje po tome što ih formalizira kao osnove, što se može vidjeti u izvođenju randori no kata (unaprijed zadani niz tehnika u paru), u sankukai ekvivalentu pinan kata, poznatih kao heiwa kata i sl.

U središtu sankukaija bile su randori no kata, skup rutina za dva partnera s unaprijed dogovorenim napadima i obranama. Većina randori sekvenci je imala isti slijed napada s različitim obranama i protunapadima, npr. prvi niz je uključivao protunapade korištenjem udaraca, drugi je imao protunapade korištenjem udaraca nogom, treći je koristio čišćenja i obaranja, četvrti je koristio poluge i bacanja, peti se odnosio samo na oružje. Kaiten randori no kata, prva, druga i treća, koriste isti princip, međutim, koji je ovdje realiziran kroz rotaciju. Ti su koncepti preneseni dalje u ninangake, saningage, itd. U ninangake tehnikama, primjerice, postoje dva napadača koji izmjenjuju svoje napade nakon istih napada kao u sekvenci randori no kata.

Sustav kata je bio ključan za Sankukai, baš kao i za većinu drugih stilova karatea. Poučavane su osnovne shihozuki i taikyoku forme (također poznate kao junino kata, oslanjajući se na shitoryu), standardne za većinu sustava temeljenih na shitoryu karateu. Sankukai ekvivalent njima bile su shihouke kate. One su poznate kao sanku kate, koje se vježbaju s dva napadača. Koriste tenshin, različite blokove i kružne tehnike, koje se, primjerice, prakticiraju u kaiten tsuki no i kaiten geri no katama. Sankukai ekvivalent pinan kate (ili heian kate) je heiwa kata. Taj sustav teže je naučiti nego pinan, zbog kružnih tehnika i izbjegavajućih blokova. Jedine dvije kate u nastavnom planu tog stila karatea, koje su bile isključivo sankukai porijekla, bile su shinsei (izvedena iz gekkisai dai ichi) i tajima. Upravo je tajima bila važna kata u stilu i morali su je izvoditi oni koji pokušavaju položiti za shodan. Ostale glavne kate pokazuju sankukaijevo naslijeđe i Nahate i Shurite sustava. Mnoge od kata stoga datiraju iz devetnaestog stoljeća, a neke su mnogo starije, npr. matsukaze, jiin, kosokun dai, annanko, kururunfa (hyakuhachi), seipai, bassai dai, itd.

Nanbu je 1966. godine prekinuo dugu tradiciju i postao prvi japanski karateka koji je sudjelovao na nekom europskom natjecanju, riskirajući tadašnju reputaciju neprikosnovene japanske karate nacije. Došao je na Otvoreno prvenstvo Francuske u Cannesu. Nakon što je porazio sve protivnike, u finalu je susreo Patricka Barouxa. Baroux je kasnije postao europski prvak 1966. i 1967. Ishod borbe ovjekovječen je na naslovnici knjige Henrija Pleea "Karate – od početnika do crnog pojasa" (1967). Baroux leži do pobjednikovih nogu, poražen od Nanbuova ashi baraija. Još jedan poznati karateka kojeg je Nanbu pobijedio na putu do finala bio je Dominique Valera. Godinama kasnije, 1991, Valera je upitan tijekom intervjua za “Fighting Arts International” za njegova sjećanja na borbu protiv Nanbua. Valera je izjavio, “on je bio prvi Japanac koji me uspio impresionirati svojim treningom – prvi. Nisam vidio druge koji bi me impresionirali na isti način, jer Nanbu je bio pravi borac, da, pravi borac”. Pred kraj 1966. Nanbu se vratio u Japan kako bi sa Shigeru Kimurom proučavao shukokai, novi sustav koji je formirao Tani. Vratio se nakratko u Europu 1967. i tada je zapravo uveo shukokai u Veliku Britaniju i neke druge zemlje. To je naravno uključivalo njegove vlastite varijacije i prilagodbe, npr. hikite otvorenih ruku preko tijela kao gard umjesto šake povučene unatrag uz tijelo itd. Nanbu se ponovno vratio u Europu 1968. i 1969. i pomagao na mnogim Kimurinim otvorenim seminarima u shukokaiju. Iste godine osnovana je Shukokai karate unija. Iako je Tani postao predsjednik, a Kimura potpredsjednik, bez spominjanja Nanbua, kasnije je mladi Yoshinao naveden kao glavni instruktor. Iste godine imenovan je i predsjednikom Škotske karate federacije i Norveške karate federacije te tehničkim direktorom i savjetnikom Belgijske karate federacije i Jugoslavenske reprezentacije. Nakon povratka sa seminara u Kanadi, Nanbu je, na Tanijev zahtjev, organizirao i Treće svjetsko prvenstvo u shukokaiju u Parizu u listopadu 1969. Nakon tog prvenstva dao je ostavku.

Iako se silno želio vratiti u Japan i formulirati svoje ideje o karateu, postojala su tri glavna razloga zašto je njegova odluka o razlazu došla u to vrijeme. Prvo, bilo je sve više političkih nemira u francuskom karateu. Drugo, postojao je sve veći pritisak da se prilagodi utvrđenim konvencijama i metodama u shukokaiju i konačno, Nanbu je postajao razočaran sve većim naglaskom na sportskom karateu na račun vještine. Godine 1970. Nanbu je lansirao svoj novi karate sustav i nazvao ga sankukai. Jedno od najboljih shukokai sveučilišnih središta u Japanu, Shimane, odmah je promijenilo naziv u sankukai. Nanbu se zatim vratio u Pariz i otvorio svoj sankukai dojo. Tijekom 1970-ih sankukai je postao najbrže rastući stil na svijetu i do 1975. prakticirao se u četrdeset i tri zemlje, a do 1975. Nanbu i njegov asistent Ryozo Tsukada priredili su demonstracije diljem svijeta. Konačno, do 1980, Nanbu je razvio novi sustav poznat kao Nanbudo.

Nanbu se dugo vremena divio Tanijevom Shukokaiju, ali je također bio razočaran načinom na koji su ga ljudi doživljavali - kao dobar natjecateljski stil. Često je govorio da je ova metoda, sama po sebi izvrsna, ali nažalost, čini ljude hendikepiranima. Svjestan ograničenja shukokaija, mladi Nanbu odlazi u Japan, te nakon nekoliko mjeseci razmišljanja i meditacije pronalazi rješenje za te probleme, osnivajući vlastiti stil koji naziva sankukai. Kada je sankukai dobio svoj konačni oblik, Nanbu je svoja otkrića predstavio službeno priznatom institutu u Japanu koji je proučavao ravnotežu i dinamičku energiju. Zaključci koje su stručnjaci izveli bili su izvrsni; zapravo, odobravali su sankukaijevu biomehaniku, jer je jasno pokazala da može značajno poboljšati tradicionalni karate: pariranjem protivnikovim napadima; brzinom izvršenja; snagom koja donosi odgovor; bogatstvom pokreta, umjesto klasičnih izmicanja; načinom (vrlo različitim) da se izvrši atemi, itd.

Uvođenje nanbudoa bila je radikalna promjena za sankukai karateke, koju nisu dobro prihvatili neki klubovi u nekim zemljama, a kao rezultat toga, sankukai je doživio pad članstva. Različite grupe formirale su se unutar sankukaija, do danas baštineći sankukai tehnike s vrlo malo promjena, temeljene na Tani-ha shitoryu (shukokai) idealima, uz uključivanje Nanbuovih novijih tehnika.