Shiatsu

Shiatsu, iako danas prepoznat kao zasebna japanska terapija, ima duboke korijene u drevnoj kineskoj medicini i filozofiji. Njegove temeljne ideje potječu iz Klasika interne medicine Žutog cara, teksta iz dinastije Han (206. pr. n. e. – 25. n. e.), koji raspravlja o tome kako okolišni i geografski čimbenici utječu na zdravlje. U drevnoj Kini razvila su se četiri različita pristupa medicini, ovisno o klimatskim uvjetima: topli jug naglašavao je biljne lijekove zbog obilne vegetacije, hladni sjever razvio je moksibustiju, koja uključuje spaljivanje pelina na akupunkturnim točkama, istok se oslanjao na akupunkturu kako bi liječio želučane čireve uzrokovane prehranom bogatom ribom i soli, dok je središnja Kina razvila tehnike masaže, vježbi disanja i druge fizičke terapije. Svi su ovi pristupi težili održavanju pojedinca u skladu s Tao-om, ili protokom života.

Uvođenje ovih kineskih medicinskih ideja u Japan dogodilo se oko 6. stoljeća, kada su redovnici donijeli budizam, taoizam i konfucijanizam u zemlju. Do 7. stoljeća japanske delegacije su proučavale kinesku medicinu, a s vremenom su japanski praktičari prilagodili i razvili te koncepte u jedinstvene oblike terapije. Anma, oblik masaže koji su prvenstveno prakticirali slijepi tijekom Edo razdoblja (1602.–1868.) u Japanu, bio je jedan od prethodnika modernog Shiatsua. Međutim, Anma je s vremenom stekla reputaciju kao tehnika namijenjena isključivo opuštanju zbog ograničenog medicinskog obrazovanja dostupnog njezinim praktičarima.

Razvoj Shiatsua kakvog danas poznajemo započeo je početkom 20. stoljeća. Tamai Tempaku je 1919. objavio knjigu Shiatsu Ho (Metoda pritiska prstima), kombinirajući tradicionalnu Anma masažu s Ampukuom (masaža trbuha) i Do-Inom (terapijske vježbe), dok je uključivao i znanja iz zapadne anatomije i fiziologije. Njegovo je djelo postavilo temelje za konačno priznavanje Shiatsua kao zasebne terapije u Japanu. Godine 1957. Japanska škola Shiatsua službeno je licencirana od strane Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi Japana, a 1964. Shiatsu je pravno priznat kao terapija različita od Anma i švedske masaže.

Uspon Shiatsua obilježila su tri ključna pojedinca. Tokujiro Namikoshi, koji je osnovao Japanski institut za Shiatsu, fokusirao se na zapadne medicinske teorije, naglašavajući neuromuskularni sustav, a ne tradicionalnu teoriju meridijana. Njegov stil, koji je i danas široko rasprostranjen, uključuje tretmane cijelog tijela koji se temelje na stimuliranju mišića i živaca. Shizuto Masunaga, drugi utjecajni lik, nastojao je ponovno povezati Shiatsu s njegovim istočnim korijenima, uvodeći teoriju meridijana i razvijajući Zen Shiatsu, koji se bavi duhovnim i emocionalnim aspektima iscjeljenja. Masunaga je također uveo dijagnostičke tehnike poput Hara dijagnoze i Makko-Ho vježbi, koje su dizajnirane za ispravljanje neravnoteža u protoku energije kroz tijelo. Konačno, Katsusuke Serizawa je, kroz moderne znanstvene metode, dokazao postojanje Tsuboa (točaka na meridijanima) i stvorio Tsubo terapiju, koja kombinira akupunkturu, moksibustiju i akupresuru. Ovi pioniri ostavili su trajan utjecaj na Shiatsu, koji se i danas nastavlja razvijati i prilagođavati, dok zadržava svoju temeljnu načelo: manipulaciju Ki, odnosno životne energije. Suvremene varijacije Shiatsua kombiniraju tradicionalne tehnike s modernim inovacijama, čineći ga široko poštovanom i prakticiranom terapijom diljem svijeta.

Upute za Shiatsu tretman:

• 1. Dođite u čistoj i ugodnoj, pamučnoj odjeći.
• 2. Nemojte previše jesti i piti neposredno prije tretmana.
• 3. Tretman traje jedan sat.
• 4. Nakon tretmana pijte dosta vode.

U Nanbu dojou Heiwa radi se kombinacija Namikoshi, Masunaga i Shugyo metode, zajedno s različitim japanskim somazskim praksama.