Nanbudo
Gotovo sve priče o dalekoistočnim, posebice drevnim kineskim, korejskim, indijskim i japanskim umijećima borbe, ratničkim ili borilačkim vještinama, nerijetko počinju životopisima njihovih osnivača, utemeljitelja ili živućih nasljednika. Nanbudo je relativno mlada borilačka vještina koja u jednome liku, točnije u jednoj osobi, sjedinjuje spomenute tri uloge. To je uistinu jedna od rijetkih škola budoa koja je donedavno imala živućeg osnivača (doshu) i poglavara (soke). Yoshinao Nanbu Doshu Soke, poglavar nanbudoa i sankukai škole karatea, rođen je 1943. u Kobeu, u regiji Kansai, u doba kad su japanske borilačke vještine u Europi bile gotovo nepoznate, osim judoa i mnogobrojnih stilova (ryu) karatea. Yoshinao Nanbu rođen je u okružju koje je bilo plodno u borilačkom smislu. Njegov otac bio je poznati judoka, instruktor u obližnjoj policijskoj školi, gdje je podjednako poučavao japanske i američke judoke, dok je njegov djed nosio naslov poznatoga sumo borca (Yokozuna).
Nanbuov borilački put, stoga, započinje učenjem judoa u očevoj školi, a ubrzo potom, nakon ulasku u obližnju školu, postaje učenikom i iaidoa i kendoa, tradicionalne japanske škole rukovanja sabljom (kenjutsu). Prije fakultetskih dana mladi Yoshinao upoznao se i s osnovama kobudoa i klasičnog kobujutsua, japansko-okinavljanske vještine borbe oružjem. S nepunih osamnaest godina upisuje Fakultet ekonomskih znanosti u Osaki, na kojemu, privučen tradicionalnim vrijednostima duha budoa, počinje učiti modernije borilačke sustave, prije svega karate i aikido.
Ubrzo postaje učenikom Chojiroa Tanija (8. dan), koji je u to vrijeme poučavao klasični shitoryu karate, po metodi obitelji Mabuni. Ponajviše zbog svoje odlučnosti, Yoshinao postaje kapetan sveučilišnog karate tima, pa 1963. osvaja titulu studentskoga prvaka cijelog Japana, pobijedivši na velikom natjecanju u kojem je sudjelovalo više od tisuću najboljih japanskih boraca. Mladi Nanbu na tome je natjecanju pobijedio poznatoga japanskoga majstora Ahiyamu te odmah stekao zavidan ugled u svijetu borilačkih vještina. Iste godine, kao mladi majstor i perspektivan natjecatelj, promoviran je u zvanje 4. dan u tradicionalnom karateu (shito ryu).
Nanbudo, u suštini, uklanja sve oblike izvanjske snage, a istodobno omogućava stjecanje unutarnje snage, snage koja se svakim danom potvrđuje pozitivnim stavom. Život je neprestano obnavljanje te pozitivne energije. Pokušajmo prihvatiti prirodni ciklus u kojem živimo te se uklopiti u njega koristeći sva naša osjetila! Taj predivni osjećaj je temelj naše stvaralačke snage. Priroda nam govori: pružimo joj odgovor, oponašajmo je!
Njegovi su planovi za budućnost bili jasni – proširiti borilačke vještine i ideju tradicionalnih vrijednosti budoa. Priliku za ostvarenje svojih ciljeva pružio mu je francuski karateka Henry Plee, koji je u tome trenutku bio jedan od najpoznatijih majstora i promicatelja klasičnih japanskih borilačkih vještina u Europi, a koji danas nosi najvišu titulu u karateu izvan Japana (10. dan), potvrđenu od Japanske karate-do federacije. Godine 1964. Yoshinao Nanbu stiže u Europu, u jedan mali francuski dojo Montagne Sainte-Genevieve, i to kao vrhunski natjecatelj i vješt karate trener, koji će ubrzo razviti vlastiti sustav i školu karatea – sankukai.
U Europu je otišao s dvije stotine dolara u džepu, uz garanciju japanske Vlade, pa je u Parizu morao preživljavati poučavajući karate, judo i aikido. Ubrzo postaje kapetanom francuske karate ekipe i osvaja mnoga europska i svjetska prvenstva te međunarodne kupove. Godine 1968. Nanbu se vraća u Japan. Upravo te mu je godine Chojiro Tani povjerio dužnost promicanja shukokai škole karatea u Europi. Već tada Yoshinao Nanbu svojim je vježbačima predstavio vlastitu ideju o tenshinu, tehnici izmicanja s linije napadačeva napada, koja bi trebala zamijeniti tvrde karataške blokove, a koja će postati ključna za formiranje sankukai karatea i nanbudoa kao sustava mekih vještina (jutai jutsu). Zbog koncepcijskih neslaganja s dugogodišnjim učiteljem, Nanbu napušta Tanijevu shukokai školu i metodu te osniva vlastiti stil, koji naposljetku naziva sankukai karate.
U Europi je taj stil bio iznimno popularna, a među najbrojnijim Nanbuovim seminarima bili su oni na tlu bivše Jugoslavije. Uistinu, povijest karatea na ovim prostorima usko je vezana uz karizmu i lik i djelo Yoshinaa Nanbua, koji je među prvim japanskim majstorima posjetio bivšu Jugoslaviju. Godine 1976, nakon razilaženja s Tanijevim koncepcijama i nakon mnogih sukoba unutar velike sankukai karate obitelji, Nanbu naposljetku shvaća da nije zadovoljan netom stvorenom vještinom, koja je u Europi i Japanu imala velik broj sljedbenika, odlazi u prirodno okružje Cap d'Aila u južnu Francusku, gdje, u potpunosti izoliran, ostaje do 1978, kada napokon predstavlja nanbudo široj javnosti, demonstracijom pred kneževskom obitelji Rainer u Monaku. Od toga se trenutka, koji se može smatrati rođendanom jedne vještine, nanbudo, kao borilački ili energijsko-terapeutski sustav, razvijao u mnogim zemljama.
Najrazličitiji aspekti nanbudoa mogu zainteresirati i privući sasvim različite profile vježbača, što znači da se nanbudo vježbač ne prilagođava u potpunosti nanbudo vještini, nego vještinu djelomično prilagođava svojim potrebama i mogućnostima. Ti su aspekti budoho, borilački dio, koji se sastoji od velikoga broja nožnih i ručnih tehnika, bacanja i čišćenja, poluga, izmicanja i kružnih blokova, aktivne samoobrane ili goshin jutsua, tehnika upotrebe tradicionalnog japanskog oružja, štapa i bokkena, zatim kidoho, energijsko-terapeutski dio nanbudoa koji se sastoji od aktivne i pasivne meditacije, japanske gimnastike, energijsko-akumulacijskih vježbi, vježbi disanja i sistema respiratornih kata te, konačno, noryokukaihatsuho, nanbudo sustav mentalnog treninga i treninga za život, koji se zasniva na ideji o sedam snaga, odnosno na ideji nanbudo nanatsu no chikara.
Neke od osnovnih vježbi uključene u kidoho aspekt nanbudo vještine sljedeće su: nanbu keiraku taiso (sustav meridijanske terapije sastavljen od sedam vježbi, odnosno manjih kata, oblikovan od različitih akupresurno-autostimulativnih tehnika koje pokrivaju cjelokupan energijski potencijal ljudskoga tijela, a djeluju na energijske centre ili točke), nanbu shizen no ki undo (sustav od sedam pasivnih formi, kojima se stimulira energijski tok i koji se u cijelosti zasniva na sprezi tehnika aktivne meditacije i tehnika disanja), nanbu tenchi undo (sustav mikrotehnika, uklopljenih u sedam mikrokata kojima se povezuju respiratorne tehnike i tradicionalna japanska gimnastika), ki nanbu taiso (tradicionalna japanska gimnastika u kojoj se tretiraju različiti energijski centri na tijelu, kombinacijom tjelesnih i pasivno-respiratornih tehnika; sastoji se od deset manjih formi koje oponašaju pokrete prirodnih pojava, kao što su val, vjetar, stijena, bor, čaplja, zmija, zmaj, leptir, vodopad, sunce), nanbu ki undo (cjelovit sustav pasivne i aktivne meditacije koji se zasniva na principima autosugestije, a osnovni mu je cilj pobuditi energijska središta u i na tijelu, prije svega različitim stimulativnim vježbama), kokyu waza (tehnike disanja koje su objedinjene u cjelovit sustav aktivne i pasivne meditacije; prilikom njihova izvođenja pozornost se često prebacuje na način disanja (kokyu ho), kao npr. u asanokokyu (jutarnje disanje) vježbama).
Budoho je borilački dio nanbudo vještine, koji se sastoji od širokog spektra napadačkih i obrambenih tehnika (tori i uke waza), usustavljenih u nekoliko kategorija: ručne tehnike (te waza), nožne tehnike (geri waza), tehnike bacanja (nage waza), tehnike čišćenja (barai waza), tehnike poluga (kansetsu waza), tehnike usmjerene na vitalne točke (atemi waza), tehnike samoobrane (goshin jutsu), kontrolirane sparing tehnike (kumite i randori), forme ili sastavi (kata) i aplikacije formi (kata bunkai), kombinacije (renzoku waza), tehnike natjecateljske borbe ili sparinga (jyu kumite, jyu randori), tehnike s oružjem (nanbudo kobudo) itd. Svaki se od tih sustava može podijeliti na nekoliko manjih sklopova tehnika, što nanbudo čini jednom od najrazvedenijih borilačkih vještina uopće.
Međutim, srž borilačkog dijela nanbudoa čine randori no kate, ki nagare randori no kate te nanbu sotai randori no kate, odnosno nanbu kate (zadane forme-sastavi) i njihove aplikacije (bunkai). Randori kate sastoje se od sedam napadačkih tehnika te sedam obrambenih tehnika, bilo ručnih, nožnih ili bacačkih, pravolinijskih ili kružnih, visokih ili niskih itd. U osnovi toga tipa (protu)reakcije na napadačevu silu leži tenshin, tj. osnovno nanbudo izmicanje.
Noryokukaihatsuho oblik je mentalnog treninga za unapređenje ličnosti (shugyoho), koja obuhvaća nekoliko segmenata: meditaciju triju snaga (nanbudo mitsu no chikara), meditaciju sedam snaga (nanbudo nanatsu no chikara) i, na kraju, različite oblike autosugestivnih, odnosno meditativni vježbi, primjerice nembutsu (na-mu-tai-tan-han-dan-sei-no-se).
U svijetu se nanbudo vježba u tridesetak zemalja, a najpopularniji je u Kamerunu, Maroku, Francuskoj, Španjolskoj i Norveškoj. U Hrvatskoj se nanbudo prakticira u desetak klubova, mahom u Zagrebu i njegovoj okolici. Nanbudo je uveden i u sustav sveučilišnih sportsko-rekreativnih aktivnosti.
Nanbudo mogu trenirati svi uzrasti, a Hrvatski klubovi to možda ponajbolje pokazuju, jer imaju vježbače od šest godina do zrelije dobi. Za trening je potreba tradicionalna japanska oprema, nanbudogi (kimono), bijele boje i nanbudoobi, pojas, koji se nosi u skladu sa stupnjem znanja ili napredovanja u vještini.
Značenje nanbudoa i danas je skriveno u konceptu neograničenosti i nedovršenosti vještine, jer se od svojih početaka uvelike promijenio i nikada se nije prestao razvijati. Zbog toga s pravom zaslužuje naziv žive vještine. Ponajbolju i možda najcjelovitiju definiciju nanbudo vještine dao je doshu Nanbu u predgovoru knjige Nanbudo: borilačka vještina za 21. stoljeće (Nanbudo: art martial de l'an 2000, Toulouse 1991): "Nanbudo, u suštini, uklanja sve oblike izvanjske snage, a istodobno omogućava stjecanje unutarnje snage, snage koja se svakim danom potvrđuje pozitivnim stavom. Život je neprestano obnavljanje te pozitivne energije. Pokušajmo prihvatiti prirodni ciklus u kojem živimo te se uklopiti u njega koristeći sva naša osjetila! Taj predivni osjećaj je temelj naše stvaralačke snage. Priroda nam govori: pružimo joj odgovor, oponašajmo je!"
Yoshinao Nanbu umro je 2020. godine, nakon duge i teške bolesti.
